Prosečna zarada u Srbiji za novembar 2024. godine iznosila je 138.911 dinara (bruto), a nakon odbitka poreza i doprinosa, prosečna neto zarada bila je 100.738 dinara. Medijalna zarada, koja pokazuje da 50% zaposlenih zarađuje manje od 77.830 dinara, ukazuje na značajan broj radnika sa zaradama daleko ispod proseka. Ovaj podatak jasno ukazuje da je veliki broj zaposlenih daleko od “dobrog” standarda, uprkos nominalnom rastu zarada.
Rast bruto zarada u periodu od januara do novembra 2024. godine iznosio je 14,2% u odnosu na isti period 2023. godine, dok je realni rast zarada bio 9,1%. Iako ovo može delovati kao pozitivan signal, u stvarnosti, rast zarada nije dovoljno velik da nadoknadi povećanje životnih troškova. Inflacija, naročito u segmentima hrane, energije i drugih osnovnih životnih potreba, znatno je smanjila realnu kupovnu moć građana.
Potrošačka korpa, koja predstavlja zbir osnovnih životnih namirnica i usluga, značajno je poskupela tokom poslednjih nekoliko godina. Prosečna potrošačka korpa za avgust 2024. godine iznosila je 104.330,88 dinara, što je za 609 dinara više nego prethodni mesec i za 4,17% više u odnosu na isti period prošle godine. Minimalna potrošačka korpa za avgust 2024. godine iznosila je 53.967,93 dinara, što je već premašilo minimalnu zaradu za 2025. godinu, koja iznosi 53.529 dinara (godišnji prosek).
Cena hrane i energenata porasla je za desetine procenata, dok su plate rasle uglavnom na nivou inflacije ili nešto iznad nje. Za radnike čija zarada ne prelazi medijalnu, ovaj rast cena znači da njihova kupovna moć nije doživela značajno poboljšanje. Iako su zarade nominalno porasle, one su zapravo izgubile na stvarnoj vrednosti jer su troškovi života porasli brže.
Medijalna zarada od 77.830 dinara pokazuje ozbiljan problem u raspodeli zarada i povećanoj nejednakosti. Oko 50% zaposlenih zarađuje manje od ove sume, što znači da ogromna većina radnika ne može da zadovolji osnovne životne potrebe bez značajnih odricanja. Kada se ovi podaci uporede sa rastom cena osnovnih životnih namirnica, jasno je da je stvarna potrošačka moć velikog broja radnika značajno opala, uprkos nominalnom rastu zarada.
Iako nije evidentirana velika razlika između zarada u javnom i privatnom sektoru, uočavamo veliki disbalans između zarada zaposlenih u pravnim licima (107.805 din. neto) i zarada preduzetnika i zaposlenih kod njih (50.192 din. neto). Zarade preduzetnika i radnika van radnog odnosa značajno su niže (oko 60.000 dinara neto), što dodatno ukazuje na razlike u ekonomskom statusu među različitim kategorijama zaposlenih. Ovi radnici često nemaju adekvatnu zaštitu i beneficije, a njihove zarade su podložne tržišnim uslovima, što ih čini ranjivijima na ekonomske šokove.
Podaci o minimalnoj zaradi, kao i činjenica da značajan broj radnika zarađuje manje od prosečne zarade, ukazuju na ozbiljan problem u raspodeli ekonomske moći. Minimalna zarada, koja bi trebala da obezbedi osnovni životni standard, često nije dovoljna da pokrije ni osnovne životne troškove, naročito u svetlu rastućih cena osnovnih životnih namirnica. Na kraju, iako je došlo do nominalnog povećanja zarada, stvarna kupovna moć radnika nije se značajno poboljšala. U svetlu rastućih cena, naročito hrane, energenata i drugih osnovnih potreba, radnici se i dalje suočavaju sa ozbiljnim ekonomskim izazovima. Rast zarada nije u skladu sa realnim potrebama za životom, a ogromne razlike u prihodima među različitim sektorima i kategorijama zaposlenih samo produbljuju socijalne nejednakosti.